|
|
Dnevnik.hr
<
kolovoz, 2012
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (33)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (36)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sve je sveto i namjerno.
Moji Putevi:
Magic Wood
Moji Snovi:
Beautiful Mistake
Portrait of a woman
Snenost duše
bijeli cvijet tame***
always diferent
goodbye darkness?
cistiliste
samosanacija
Moji Prsti:
život putene
Mail:
nredghost@gmail.com
Putanja-Srca
Neznam da li me čuješ. U ovoj kapljici pažnje. Postojimo. Sviramo neotuđenosti. Vežemo se za taštinu, dok se smjeh nakuplja u naborima vremena. Pružaš mi ruku. Naša tjela se prostiru preko kamena. U sjaju svjetala. Dozivamo nježnost i počinje bezpovratan ples magije. Bljesak terminala ,obamrla zadivljenost i čitava fronta zvjezda ispred nas. Pepeo. Tvoje ime na usnama ,u trenutku neizbježnog dokončanja.
daljina.
dođi sa mnom tu.
pa opet natrag.
4x4. stvaranje.
Nalazimo se usred priče. Mjesec nam se ruga iza leđa. Pratim te. Držim za haljinu dok se krečemo u krug. Po površini. Dobar sam prema tebi. Ali budim se. I nemogu ti više pomoči. Nestaje sve. Ostaje samo daljina.
tek sad vidim. prošlo je naše vrijeme.
vrijeme kad smo crtali po zidovima,
vrijeme kad smo plesali po valovima,
vrijeme kad smo davali ruke kišnim kapima,
vrijeme kad smo udisali noč , a izdisali dan,
vrijeme kad su i riječi bile suvišne,
vrijeme kad su zvijezde treperile samo za nas,
vrijeme kad smo dodirom pozdravljali jutro
vrijeme koje je udaralo tipke klavira za svaki naš pogled
vrijeme koje je čekalo samo nas.
sad na kraju je ostala samo bonaca i stari čamac vezan za sjećanja.
a vrijeme?
vrijeme sad čeka novu lutalicu sa bocom punom pijeska.
prođi. pusti ruke. nasloni se na stablo .stopi se sa sutonom. budi moj san u ovoj usamljenoj noći. pretvaram te u stotinu kristala. slažem ih na isprepletene niti od čežnje i ljubavi.sve dok ne postaneš ukras oko vrata. napokon. bacam te u more. dole u dubini ,ostalim gusarima radosti ćeš pjevati svoju melodiju. a oni će ti uzvraćati svojim pismima od kuće. i tako sve dok se zrno ne posloži na zrno.
i ne očekujem je više.ne gledam je po rubu postojanja ,već mrvim kamenčiće teškim stopalima.više ne dolazi vrijeme , samo nejasni krugovi u vodi i crveni poklon. odapinjem vjeru niz vjetar. preko tišine. ususret sezonskom smijehu. padam u more letargije i postojanja.a svijet se opet raspjevao.
gledam je . pitam se .hoću li joj ispričati svoju priču .ili ću je pustiti da pleše pod velikim šatorom. slobodnu i razigranu. njezin pogled me pretvara u djetešce. njezin zagrljaj oslobađa trenutke ružičastih listova. poput leptira ,unosi miris romantike u moje snove. ona je tu da mi pokaže korice knjiga na kojima spavaju sami anđeli.zahvaljujem se, pružam joj ruku i vodim je tiho, bez riječi. na naše mjesto pod mjesecom.
okupan u svjetlosti ,molim je za oprost. ostavio sam je na obali jezera. pustio sam je sa prvim valovima. da pronađe svoju tišinu u mjesečevim zrncima. ona je moje svjetlo ,moje utočište ,moje srce. ritam zvjezda nam nije dao prostora da okupamo svije prve korake.nestali su u pijesku pored iste obale.obale sječanja. ona je postala zvijezda a ja kredom nacrtano sunce.pustio sam djevojku ,a pronasao anđela. i sad kad je vidim ,sretan sam. jer znam. nebeski raj je na putu prema meni.
sunce polako zalazi. spusta se preko mojih ramena.prekrasna stabla sad je zamjenila sjena. moja voljena je sad na izdisaju. nosim je do rijeke i nježno spustam u vodu. radim joj vjenac od ružmarina da joj bude suputnik. pokusam joj reči. barem ispričati neku priču. ali grlo drhti. pogled bježi a moje vrijeme istječe. kormilar dolazi i nosi je sa sobom niz rijeku.nestaje polako pod krošnjama.u magli .dok na kraju ne ostane samo tišina.
povlačim se u spirali. prepušam anđelima ovaj ples. promatram ih u čuđenju , dok srce gine za tom lutalicom. mjesecem. krut i neuhvatljiv, poslan kako bi obasjao moje svetište. moju istinu koju sam znao još dok sam bio dijete: ti imaš pravo sanjati.
usporavam. i pocinjem se prisječati. gradska svjetla odjedamput su zamjenile zvijezde, asfalt je zamjenila mekoca trave. svijet koji nema lice, sad tek vidim. otisao sam predaleko. pogledom mjerim svoje bogastvo i pocinjem se smijati. napokon spajam razlicite svjetove i pocinjem ispunjavati svoje obecanje. nikada vise nemoj sumljati.
za taj tenutak se budim. taj odraz. kad se duša prepozna u drugoj duši. i cijeli svijet nestaje. putovanje koje nikada ne prestaje. cvijet koji zasjenjuje cjelu livadu. ali ne uzimam ga sa sobom. samo legnem pored njega. i divim mu se svim svojim bićem.
Lezi sada. Tu pored mene. Gledaj me u oči. Opravdaj moje ludilo. Budi moj oslonac. Vrt pun cviječa. Vječni smješak na licu. Luckasto stvorenje iz kazalitšta snova. Želim kliziti niz tvoju kožu ,usne. Postati mekana plahta na kojoj spavaš. Pusti me ,na trenutak i pokazati ču ti zvjezde sanjalice. Svijet koji raste pod tvojim stopalima. Volim te ,budalo mala.
Za sve ove dane ,mjesece. Samo treptaj oka. Sad kad je zamah mača sve krači a strah sve glasniji. Pitam se: Gdje je nestala ljepota? Smijeh je utihnuo ,duša otplovila ,a zvijezde postale životne družice. Uranjam svoje srce u vodu omotano u spirali trnja i sječanja. Ostatak tijela se skupio u kutak mjesečine dok pjevuši ljubavne melodije. Možda se odazove i neki anđeo.
Stolica za jednog. Osmjeh za dvoje. Gledam ta umorna vrata i ključeve na pultu. Koliko je potrebno za promjenu? Kap osobnosti i žlica sreče. Ovaj svijet raste brzo ,više nije dijete. Razigranost i boje je zamijenila potreba za ujedinjenjem. Kao da mu sam mjesec i nebo nisu dovoljni. I misli se: oni koji znaju su nesretni a oni koji neznaju...zbunjeni.
Sjedim u tišini. Promatram lišče koje sam
sakupljao neko vrijeme. Ali sad ga vjetar rasnosi
po cijelom dvorištu, ulici ,gradu. Dok ne ostane
samo prašina. Počinjem biti nestrpljiv. Gledam
prema nebu, tražim tragove i gušim se u
vlastitom dimu. Došlo je vrijeme za promjenu
Počinjem gledati u bojama. Smješim se. Puštam vlastite misli niz ulice. U trenutku zamišljam njezino lice. Ali nje sada nema tu. Sniva svoje snove na tuđim grudima. Poput pjeska mjenja oblik i nestaje.Iza sebe ostavlja samo nejasan horizont. Sada čekam pored obale nadolazeču plimu ,da izbaci novu priču. Možda na tim listovima nađem svoje mjesto pored nje. Vrijeme prekriženih prstiju, nepresušenih pogleda i suvišnih riječi. Vrijeme zahvalnosti.
Setam izmedu svijetiljki .Sigurnost trazim u zivotu. Pokrivam se svim tim rukama, licima, prstima. Ostavljam predrasude i uzivam u tom bogastvu. Ljubav me oslobada, dok vjeru skupljam u koracima. Ali ona me jos ceka, obucena u prvu ljetnu kisu. Sjaji u boji vlastitih ociju, dodajuci toplinu ovoj veceri. Jos jedna ljubavna carolija.
Napokon možda i zadnji put. Pustim je da leži ,tu na pragu. Pokrivenu liščem. Nepokvarenu. Takvu kakva se rodila. Gledam svijet kroz njezine oči. Ona je moja istina. Obojana u plave intervale tog svjetionika snova. Jeli to sve što imam? Odgovor koji če čekati da jutarnji vjetar nanese još jedan segment vremena.
Ponekad joj se približim...riječima joj mrsim kosu.Dotaknem joj lice i onda nastane tišina. Spustim se tu. Nisko pored same obale i slušam valove oceana u njezinim očima. Odjedamput je sve tu. Nadohvat ruke .Sva njezina vjera i ljubav. Počinjem se komešati u otkucajima vlastitog srca. Napokon tonem u blaženi san njezinog osmjeha.
Slavim život u zrncima. Pejzaž se polako sklapa ,ali neznam da li ču imati snage za kraj. Tu pored mene ona sniva u suzama. Grlim vlastitu sjenu. Možda i ostanem tu.
